Ramazanska poruka 12

— U vrijeme Poslanika, a.s., živio je jedan čovjek po imenu Abdullah koji je toliko volio Allaha i Njegovog Poslanika da je Poslanik o njemu rekao: “Uistinu, on voli Allaha i Njegovog Poslanika!”

Taj čovjek je toliko volio Poslanika da je uživao da mu poklanja svaku novu poslasticu koja bi došla u Medinu. Kada bi trgovački karavan stigao sa nekom poslasticom poput putera ili meda, on bi to uzeo kao poklon Poslaniku. Kasnije, kada bi prodavač htio naplatiti, Abdullah bi ga odveo do Poslanika i rekao mu:

  • “Poslaniče, plati ovom čovjeku…” Poslanik bi upitao:
  • “Zar mi ti ovo nisi bio poklonio?!”

A Abdullah bi odgovorio: – “Jesam, poklonio sam, Poslaniče, samo nemam novca da platim!” ?

Obojica bi se tada nasmijala i onda bi Poslanik naredio da se plati prodavcu.

Ali treba reći i da je taj Abdullah bio alkoholičar. Često bi se toliko napio da je posrtao dok su ga ulicom dovodili pred Poslanika da mu izreknu presudu za javno pijanstvo.

Jednom prilikom, nakon što je Abdullah otišao poslije izricanja presude, jedan od ashaba je o njemu rekao:

  • “Prokleo ga Allah! Kako često mu se sudi za istu stvar!”
    Poslanik je ukorio tog ashaba, rekavši mu:
  • “Nemoj ga proklinjati, jer, tako mi Allaha, ti ne znaš koliko on voli Allaha i Njegovog Poslanika!” (Buhari).

A onda je dodao: – “Ne pomažite šejtanu protiv vašeg brata!”

Ovaj primjer nam pokazuje da u društvu koje je Poslanik zamislio ljudi nisu bili podijeljeni u pobožne i griješnike između kojih nije bilo interkacije. Zapravo, to je bilo ujedinjeno i uključivo društvo u kome su svi ljudi mogli biti na različitim nivoima pobožnosti. Neki su bili na potpuno ispravnom putu, drugi su bili manje pobožni, dok su neki bili skloni griješenju. Međutim, niko nije živio odvojen od društva, niti su ikoga izbjegavali. Svako je bio dio tog društva!

Još jedna lekcija koja se može naučiti iz Poslanikovog ponašanja je i važnost pozitivnog stava. Uprkos činjenici da je Abdullah često pozivan pred Poslanika zbog svog javnog pijanstva, Poslanik je skrenuo svačiju pažnju na jednu od Abdullahovih vrlina – njegovu ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku!

Možemo samo zamisliti kako se Abdullah osjećao kada je saznao šta je Poslanik, a. s., rekao za njega. Mora da je osjećao veliku čast zbog Poslanikovih riječi. One su mu pomogle da ostavi svoju lošu naviku, dale mu nadu i potvrdile da suština njegovog bića nije bila uništena njegovim grijesima!

Dakle, Poslanikova praksa je bila da istakne dobre osobine kod ljudi koji zapadaju u grijeh. Mi ponekad zaboravljamo ovo i osobi koja učini neko ružno djelo se nikad ne dozvoljava da ga zaboravi, već ga drugi ljudi često pamte samo po tom djelu…

Učimo od Poslanika, u drugima pronalazimo dobro, te širimo milost, nadu i dobrotu prema svima!

?

N. Š.

Leave a Reply