— “Gospodaru moj! Oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko neće imati poslije mene! Ti, uistinu, bogato daruješ!” (Sad, 35)
To dova poslanika Sulejmana, zabilježena je u suri Sad, ajet 35.
Iz dove vidimo veliku ambicioznost Sulejmana, a.s., i primjećujemo njegovu želju da dobije nešto veliko – vlast kakvu niko poslije njega neće imati!
I doista, Bog mu je dao vlast kakvu je i tražio: mogao je razumijevati govor životinja, vladao je džinima, upravljao vjetrovima…
Svoju dovu on je počeo sa traženjem oprosta. Vrlo važan trenutak. Grijesi mogu biti razlog da nam Bog oduzme bereket i snagu u nečemu, ali traženjem oprosta mi otvoramo vrata Božije milosti i uspjeha:
- “Ko bude mnogo činio istigfar, Bog će mu olakšati svaku tegobu, daće mu izlaz iz svake situacije, i opskrbit će ga odakle se i ne nada!” – riječi su Poslanika, a.s.
Sulejman, a.s., je umro naslonjen na svoj drveni štap. Džini koji su radili za njega nisu ni znali da je mrtav, sve dok crv nije pojeo štap i tad se tijelo Sulejmana, a. s., beživotno srušilo na zemlju.
Sa tolikom vlašću mogao je Sulejman, a.s., imati štap od bilo kojeg materijala. Ali on je odabrao drvo. Drveni štap ga je podsjećao na njegovu prolaznost i trenutak u kojem mora ostaviti svu tu vlast i bogatstvo.
Ramazanski dani bliže se kraju, dani zalaze, prolaze… Sa njima prolazimo i mi.
Zato, neka nam je uvijek na umu, bez obzira na bogatsvo i moć, da smo smrtni ljudi koji će se Stvoritelju vratiti.
Ko uradi koliko trun dobra – vidjet će ga!
N. Š.
