- “Hadži Mujaga, ti o svakom lijepo govoriš, imal’ u tebe iko da ne valja?”
- Imam ja, odgovori on.”
Ovaj vrlo kratki dijalog, koji bilježi hafiz Hadžimulić u svom dnevniku, šalje nam veliku poruku – naša veličina, i ljudska i vjernička, se ogleda u našoj skromnosti.
Bez obzira koliko činili dobra ne smijemo se uzoholiti i pomisliti da smo bolji od drugih. Hasan el Basri kaže da kada bi izašao iz džamije pomislio bi da su svi ljudi koje sretne bolji od njega.
Zašto? Pa ljudi vide naše lijepe stvari, namaze, zikrove, sadaku, ali možda ne znaju za naše loše postupke, misli… A ni mi ne znamo kakav je ko, možda je učinio neko djelo zbog kojeg mu je Bog već zagarantovao Džennet…
Mi ne znamo, ni sebe ni druge, i to treba da nas postidi i drži uvijek prizemne i skromne.
Uostalom, zar grane drveta koje ima puno plodova nisu savijene do zemlje, a ono bez plodova svoje grane baca visoko u nebesa.
Ebu Bekr je često dovio:
Bože,
učini me boljim nego što drugi misle da jesam i oprosti mi ono loše što oni ne znaju o meni!
N. Š.
