Ova sura je objavljena ubrzo nakon prethodne sure (Ed-Duhā), u ranom mekkanskom periodu. I ona je u cjelosti posvećena vjerovjesniku Muhammedu, a.s. U njoj se govori o važnim detaljima iz njegovog života i poslaničke misije. Također, ona donosi izuzetno korisne savjete koji su potrebni čovjeku u suočavanju sa životnim izazovima i iskušenjima.
أَلَمْ نَشْرَحْ لَكَ صَدْرَكَ (1) وَوَضَعْنَا عَنْكَ وِزْرَكَ (2) الَّذِي أَنْقَضَ ظَهْرَكَ (3) وَرَفَعْنَا لَكَ ذِكْرَكَ (4) فَإِنَّ مَعَ الْعُسْرِ يُسْرًا (5) إِنَّ مَعَ الْعُسْرِ يُسْرًا (6) فَإِذَا فَرَغْتَ فَانْصَبْ (7) وَإِلَى رَبِّكَ فَارْغَبْ (8)
1-8. Allahov Poslaniče, zar grudi tvoje nismo prostranim učinili, i breme tvoje s tebe skinuli, koje je pleća tvoja pritiskalo, i spomen na tebe visoko uzdigli! Pa, zaista, uz teškoću je olakšanje; zaista, uz teškoću je olakšanjeǃ A kad završiš (jedno dobro djelo), ti se odmah posveti činjenju drugog dobrog djela i uvijek Gospodaru svome teži!
Ova kratka sura sadrži brojne poruke i pouke. Kao i prethodna, ona je u cjelosti posvećena Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s. U prvom ajetu imamo glagol šereha, koji u kombinaciji s imenicom sadrun (prsa, grudi), ima slijedeća značenja: obradovati, razvedriti, (o)raspoložiti, otvoriti dušu za nešto, itd. Ovim se naglašava da je Allah Uzvišeni prsa Svoga Vjerovjesnika učinio prostranim i širokim, jer je on, kao što se ističe u Kur’anu, poslan kao milost svim svjetovima. To znači da je cjelokupna poslanička misija Muhammeda, a.s., također učinjena prostranom i širokom, da može obuhvatiti sve ljude i sve narode, do Sudnjega dana. Dakle, vjerovjesnik Muhammed, a.s., je širokogrudan, blag, milostiv, susretljiv, pun empatije i ljubavi prema svim ljudima, jer radi njihove upute i spasenja on je i poslan kao dostavitelj posljednje Božije Poruke. Stoga su naučavanja i odredbe njegove časne vjere, dini-islama, upravo takve: široke, prostrane i fleksibilne, kako bi bile odgovarajuće svim ljudima i svim vremenima. U svjetlu ovih ajeta možemo sagledati koliko su pogubne tvrdnje onih interpretatora islama koji sužavaju ono što je Allah učinio prostranim. U ajetima se potom navodi da je Allah Uzvišeni sa pleća Svoga Poslanika skinuo breme koje ga je pritiskalo, čime se aludira na osjećaj tereta ili velike brige koju je Muhammed, a.s., imao spram toga da sve ljude izbavi iz neznanja, stranputice i zabluda. On je žarko želio da svi ljudi povjeruju u njegovu poslaničku misiju i na tom putu se maksimalno trudio i zalagao što je uzrokovalo osjećaj velikog tereta i teške brige koju je nosio na svojim plećima. Ovim riječima Allahov Poslanik, a.s., se smiruje, a potom se ističu počasti koje su mu ukazane: …i spomen na tebe smo visoko uzdigliǃ Mufessiri ovaj ajet tumače uglavnom tako što kažu da ime poslanika Muhammeda, a.s., kojem nije imanentno ništa od osobina Božanstvenosti, ide neposredno uz Allahovo Ime. To se vidi u šehādetu – riječima: lā ilāhe illallāh, Muhammedun resūlullāh, kojima se očituje pripadnost islamu, a isto je evidentno i u nekim temeljnim islamskim obredima/ibadetima, kao što je npr. namaz u kojem se na svakom sjedenju uči Et-Tehijjātu gdje se spominje i blagosilja ime poslanika Muhammeda, a.s. Također, to je evidentno i u pozivu na namaz, kada se uči ezan, gdje se nakon svjedočenja da nema boga osim Allaha proklamuje: …ve ešhedu enne Muhemmeden resūlullāh, što znači: …i svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanikǃ Dakle, vidimo da je Allah Uzvišeni ime poslanika Muhammeda, a.s., stavio uz Svoje Ime, kako u samom načelu vjerovanja, tako i u nekim obredima vjere, kao što je namaz i poziv na njegovo obavljanje (ezan). Gornji ajet možemo, također, sagledavati i u rasprostranjenosti vjere (islama) u koju je pozivao vjerovjesnik Muhammed, a.s., kao i mnoštvu njegovih sljedbenika – sve su to pokazatelji da je spomen na njega visoko uzdignut, jer on se spominje i o njemu svi govore, u svakom vremenu i na svim stranama svijeta. Sallāllalhu ‘alejhi ve sellemǃ
Potom se, 5. i 6. ajetu ove sure, iznosi velika životna istina, gdje se u ta dva kratka ajeta: …fe inne me’a-l-‘usri jusren, inne me’a-l-‘usri jusren, poručuje: …zaista, uz teškoću je olakšanje; zaista, uz teškoću je olakšanjeǃ Prema Muftićevom enciklopedijskom Arapsko-bosanskom rječniku, pojam ‘usrun, koji se ovdje spominje, ima slijedeća značenja: teškoća, bijeda, oskudica, nevolja, nužda, neprilika, težak položaj… U isto vrijeme, pojam jusrun, koji također dolazi u ovom ajetima, znači: lahkoća, olakšanje, lagahnost i sl. Dakle, poruka je da uz svaku tegobu, muku, teškoću i nevolju neminovno dolazi olakšanje i rasterećenje. Čestice inne, koja se ovdje ponavlja dva puta, ukazuje na pojačano i potvrđeno značenje, tj. nema nikakve sumnje u to da uz teškoću i nevolju dolazi i olakšanje. Intresantno je da na imenici ‘usrunimamo određeni član (el-‘usr), dok to nije slučaj sa imenicom jusrun koja nije određena (učenjaci tefsira bi kazali: hije nekiretun, bi dūni lāmi-t-ta’rīf). Imajući u vidu pravila arapske jezikoslovne znanosti o upotrebi određenog člana, to znači da određeni član na imenici el-‘usrukazuje na tzv. el-istigrāk ili sveobuhvatnost, čime se htjelo ukazati da uz svaku životnu tegobu, nevolju, nedaću i iskušenje svakako dolazi i olakšanje. U isto vrijeme, imenica jusrunje u oba slučaja došla bez određenog člana, kako bi se sugeriralo da to olakšanje nije određeno, tj. ne zna se kada će, odakle će i u kojoj formi će doći, ali ono sigurno dolazi. Očito je, dakle, da se i ovdje, u ovom kratkom kur’anskom iskazu, vidi nadnaravnost kur’anskog izraza (el-i’džāz) s obzirom da je sa sasvim malim fondom riječi iskazano izuzetno veliko i važno značenje. U vezi s tim, Ibn Kesir navodi veoma interesantnu predaju koju bilježe Ibn Ebu Hatim i El-Bezzar da je Allahovo Poslanik, a.s., jednom prilikom sjedio pored nekog kamena, pa je rekao: “Kada bi teškoća (muka, nevolja) došla pa ušla u ovaj kamen, sigurno bi došlo olakšanje pa bi ušlo u taj kamen i otjeralo teškoćuǃ” Ovakvi hadisi ulijevaju veliku nadu vjernicima i vjernicama, da onda, kada naiđu razna životna iskušenja i teškoće budu strpljivi i izdržljivi, jer uz svaku muku i tegobu zasigurno dolazi i olakšanje. Zato se ovo značenje ponavlja u ovim ajetima: zaista, uz teškoću je olakšanje; zaista, uz teškoću je olakšanjeǃ
U posljednja dva ajeta, Vjerovjesnik, a.s., se poziva da, kada god završi jedno dobro djelo, odmah posveti se činjenju drugog dobrog djela i da svim svojim bićem uvijek bude okrenut prema svome Gospodaru. Iako je ovaj govor upućen Allahovom Poslaniku, a.s., nema dvojbe da se na ovaj način upućuje poruka i svim njegovm sljedbenicima: da koriste svoj život na Ovom svijetu za postizanje Allahove naklonosti i Njegovog zadovoljstva čineći dobra djela, i da uvijek samo Njemu teže. Stoga smo mi ove ajete preveli u skladu sa ovim značenjem. Inače, u tefsirima se navode različita mišljenja u vezi s tumačenjem Allahovih riječi: …fe iza feragte fensab, ve ila Rabbike fergabǃ Tako neki tvrde da se ovdje Poslaniku, a.s., poručuje slijedeće: kada završiš sa dunjalučkim obavezama i poslovima, onda se predaj ibadetu, dovi i namazu, bistrog uma i čistog nijjeta. Od ovog tumačenja smo odustali zbog toga što je, prema islamskom poimanju ibadeta – robovanja Allahu, pogrešno ibadet svoditi samo na obredoslovne radnje kao što su namaz, post, hadž i sl. Čovjek je biće koje je, prema slovu Kur’ana, stvoreno da bi Allahu ibadet činilo, pa se stoga ibadet ne može svoditi samo na obredoslovne radnje. Ibadet je mnogo širi pojam. On obuhvata cjelokupni ljudski život i djelovanje, i stoga se on treba činiti na svakom mjestu i u svim vidovima ljudske egzistencije. U tom pogledu islamski učenjaci su napisali brojna djela, a vrlo korisnu knjigu napisao je i naš dragi šejh prof. dr. Jusuf el-Karadavi, pod nazivom El-‘Ibādetu fi-l-islām (Ibadet u islamu). Prema nekim drugim tumačenjima, ovdje se mislilo: kad završiš sa izvršavanjem farzova, onda se posveti obavljanju nafila. Dakle, prema ovom tumačenju u fokus se stavljaju nafile – dobrovoljni namazi, post i sl. Međutim, i ovo tumačenje sužava značenje i veličinu poruke koja se upućuje u navedenim ajetima. Stoga smo se opredijelili za tumačenje prema kojem se Allahovom Poslaniku, a.s., a time i svim njegovim sljedbenicima, nalaže da, kad god završe jedno dobro djelo, odmah nastave sa činjenjem drugog dobrog djela, jer njihov krajnji cilj je zadovoljstvo Allaha Uzvišenog, Njegova milost i okrilje. Zato oni koriste svaku priliku da učine što više dobrih djela u svom životu na Ovom svijetu. Allaha Svemilosnog molimo da i nama pomogne da ove naše dunjalučke noći i dane iskoristimo za postizanje tog uzvišenog ciljaǃ
Autor: Safvet Halilović, Preporod, 15. februar 2020. godine
