U čovjekovoj prirodi je da uvijek teži nečemu više. To ‘više’ danas se pogotovo ogleda u stjecanju materijalnog bogatstva i svega onoga što ono uzrokuje. Za mnoge je to cilj i svrha, jer time ostvaruju blagostanje u životu. Motiv je to koji pokreće i daje smisao životu. Radi se o sreći koju pronalazimo u harmoniji između materijalnog i nematerijalnog. Kako sreću sačinjava emocija, ona se ispunjava kroz dostizanje samoga cilja kojeg svaki čovjek neminovno nosi u sebi. Hoćemo li mi tako više težiti stjecanju bogatstva i sreću kupovati novcem ili ćemo više težiti onom duhovnom i moralnom to već ovisi od nas. U današnjim uvjetima života većina, ipak sreću vide i pronalaze u dobrom zdravlju, ljubavi i porodici. Međutim, svjedoci smo, ti ciljevi i želje se zbog raspada društvenog sistema vrijednosti znatno mijenjaju. Nova pandemija korona virusa i moguće posljedica, te mnogi ratovi, porast siromaštva i beznađa čini da ljudi kreću stranputicom i sreću prihvataju u njenom destruktivnom obliku ispoljenom kroz alkohol, drogu, nasilje i kriminal. To u svakom slučaju ne može dovesti do prosperiteta i sreće kako pojedinca tako i porodice i društva u cjelini. Ona, pogotovo, podrazumijeva ono što Edmondo De Amicis ističe: “Rad i dobrota su prve ljudske dužnosti, ali ne samo za dobrobit naših porodica i vaših bližih, nego zato što su dobrota i rad sredstva za postizanje sreće.” Na taj način srećom se postiže sigurnost, sloboda, materijalno dobro, posao i položaj u društvu, te unutranji mir. Sve su to faktori koji pomažu većoj sreći i time funkcioniranju pojedinaca i institucija, kao i ukupnom kvalitetu života.
Pandan pandemiji
Kako je ovaj tekst iniciran Međunarodnim danom sreće (20. mart) to ćemo se osvrnuti i na kvalitetu života koju tim povodom mjeri Evrostat. Statistike koje se tako provode obuhvataju norme i kriterije poput: materijalnih uslova života, obrazovanja, zaposlenja, zdravlja, ekonomske i fizičke sigurnosti, pitanje rodne neravnopravnosti i smanjenja nejednakosti, upravljanja i osnova prava, prirode i životne sredine. Sve su to elementi koji mogu dati odgovore –Kako usrećiti čovjeka i čovječanstvo. Kako (p)ostati sretan je nešto što zanima cijeli svijet. To je prvenstveno zadatak ljudi diljem planete zemlje i tiču se svake države i svake javne politike. Naime, svako društvo nastoji svojim građanima omogućiti sretan i dostojanstven život, pa se, zapravo, osiguranje uslova za bolji život građana nameće kao osnovna uloga vlasti i političara. Kako to već izračunati, te procijeniti sreću cijelog jednog naroda kompleksnije je pitanje. Podaci koje nam daje ovogodišnji Svjetski izvještaj za 2021.g. ukazuju da je najsretnija zemlja Finska, pa zatim: Danska, Norveška, Island, Holandija, Švajcarska, Njemačka i dr., a najnesretnije su: Južni Sudan, Avganistan, Tanzanija, Ruanda, Jemen, Sirija, Bocvana i dr. Među njima, informacije radi, Bosna i Hercegovina od 165. zemalja zauzima 65. mjesto, dok iz zemalja regiona Srbija se nalazi na 49. mjestu, Slovenija na 30. mjestu a Hrvatska na 61.
Analitičniji promatrači na osnovi ovih pokazatelja mogu zaključiti da su one zemlje koje su bogatije time i sretnije. Međutim, nije isprazno mišljenje,novcem se sreća ne može kupiti. Ono jeste da bez novca u današnjem vremenu ne možete ostvariti ni ono minimalno, akamoli svoje snove. Popularni strip junak Alan Ford tu nema dileme : ‘Bolje je biti bogat nego siromašan.” Razumljivo, biti sretan ili nesretan uveliko ovisi i od drugih okolnosti. Recimo, Finska je već četvrtu godinu za redom prva na “ljestvici sreće”, ali je s druge strane zemlja sa izuzetno velikim brojem samoubistava ( njih 16 na 10.000 stanovnika). Očito, mnogo toga još utječe i utjecati će na zadovoljstvo pojedinca. Nije to samo povećanje plata i blagostanje. Ankete u tom smislu neće dati validne informacije, pa ni odrediti sreću jednog naroda. Kad tome dodamo još različita poimanja i raznorodne kulture onda takvo definiranje nije jednostavno niti konačno. Štaviše. Istraživanja “Pregled svjetske sreće” (World Happiness Survey) koju je provela Engleska vlada pokazuju da su najsretniji stanovnici siromašnog Bangladeša. Apsurdno, nema šta. Sa te strane ova zemlja bi stoga trebala biti poželjna destinacija, ali oni uslovno bogatiji nisu izrazili želju da bi u njoj i mogli živjeti. Da bogatstvo i životni standard ipak nije mjerilo ‘indeksa sreće’ pokazali su i rezultati Austrije, Kanade ili Japana. Nasuprot, druge zemlje koje jesu siromašnije pokazale su vitalnost koju crpe ponajviše iz prisnih međuljudskih odnosa. Prioriteti su očito različiti i mijenjaju se od zemlje do zemlje. Razlog tome možemo potražiti u napretku tehnologije koja jeste omogućila niz pogodnosti i bolje uslove za mnoge, ali je istovremeno kod ljudi proizvela nesigurnost i strah od egzistencije. Takav napredak, ujedno, reducirao je samu ljudskost i doveo do otuđenja i manjka sreće. Kako će čovječanstvo nadalje odgovoriti i da li će se vratiti svom izvornom određenju vidjet ćemo u slučaju globalne pandemije. Naime, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) već je upozorila da se povećava nejednakost pristupa vakcinama protiv COVID-a 19 između bogatih i siromašnih zemalja. Zemlje koje sada vakcinišu svoje stanovništvo više brige vode o sebi i vakcinišu sve redom bez obzira na rizične skupine, zanemarujući one koji do vakcina ne mogu doći. Najsiromašnije zemlje to sebi ne mogu priuštiti, te se mogu samo nadati pomoći drugih. Međunarodni sistem Covax sa te strane planirao je pomoći 92 siromašne zemlje i osigurati doze za bar 20 posto stanovništva, ali evidentno izostala je solidarnost i iskrenost. Ekonomija je narušila takve odnose i retrogradno djelovala na globalnu politiku. Nepravedna raspodjela vakcina koja je pri tome jedne favorizirala, a druge minimizirala nešto je što govori o nedostatku moralnog i ljudskog odnosa. Solidarnost koja bi u ovom slučaju bila neophodna tek je pokazala svu bezočnost i sebičnost. Nedostatak takvog odnosa, zaista, dovodi čovječanstvo u opasnost. Pandemija će tako, htjeli ili ne, primorati ljude na solidarnost i potaći ih na zajedničku potrebu sigurnosti. Ne zaboravimo, sreća je još veća kada se ona dijeli sa drugima. “Čovjek je sretan onoliko koliko je sposoban usrećiti druge”- kineska je poslovica. Pomaganje jednih drugima je, naprosto, nešto na čemu počiva i ovisi sreća kao i opstojnost ovog svijeta.
Sreća u nama
Govoreći o sreći Tolstoj je (u svom romanu Ana Karenjina) napisao: “Sve sretne porodice nalik su jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna je na svoj način.” Isti princip primjenjiv je i na narode i države. Sreća je prvenstveno subjektivan pojam i vezana je za domen porodičnih vrijednosti, pa tek onda ovisi od svega drugoga, karijere, stabilnosti i sigurnosti u životu. Kao takvu nju svako pojedinačno doživljava na svoj način. Nekome je sačinjavaju male svakodnevne stvari koje vrlo često i ne primjećujemo, a nekome se ona ogleda u uspjehu na poslu ili školi. Ukratko, doživljavamo je na različite načine. Biti sretan je, dakle, stvar našeg izbora, načina razmišljanja i djelovanja, prihvatanja ili neprihvatanja ljudi, međusobne komunikacije i sl. Psiholozi bi savjetovali da pronalaženje sreće leži u prihvatanju života i korištenju svakog trenutka makar život imao i svojih poteškoća. Zato i njihov savjet potrebe korištenja svakog trena, pozitivno mišljenje i širenje dobre energije. Pošto nam sreća ‘ne pada s neba’ i ne dolazi sama za nju se trebamo i potruditi. I to ne na način da ‘pored hljeba tražimo pogaču’, nego onako da je primjećujemo u onome što svakodnevno radimo i volimo. Što prije to shvatimo to bolje po nas. Drugo je već ono što nas okružuje. Svijet u kom živimo nije idealan i ne možemo, kad spoznamo to, promijeniti nešto što je prošlo. Jedino što možemo u ovom trenutku jeste da promijenimo svoje misli i stavove koji su vezani za naše navike i pogreške. Ako one već štete našem svakodnevnom životu, te mogu smetati drugima, onda je nužno na njih reagirati. Na greškama se, uostalom, uči i na osnovu njih formira pozitivna sliku svijeta. “Nikada se ne pouzdaj u sreću, nego u sama sebe”, kazuje afganistanska poslovica. U društvu u kojem živimo važno je znati šta od njega možemo očekivati. Ne bez raloga se ističe da život čine „male stvari“, pa je i sreću nužno tome podrediti. Zaista, one male svakodnevne stvari, od jutarnje kahve sa dragom osobom, zadovoljstva u radu, šetnji u prirodi ili razgovoru sa prijateljem su stvari koje čovjeka čine sretnim. To je ona sreća na koju mi neposredno utječemo, a često je ne primjećujemo.
Sreća u vjeri
Sreća, ustvari, nije toliko odraz onoga spoljašnjeg i materijalnog koliko onoga unutarnjeg. Čovjek je prvenstveno duhovno biće koje sebe na ovome svijetu pronalazi u uspostavi unutarnjeg sklada i mira. Sreću ne donosi ni auto ni kuća, niti kupovina bilo čega drugoga što iziskuje potrošačko društvo. Oni koji vjeruju znaju da je to prolazno i da se ona traži u duši, lijepom nijetu i dobrim djelima koje čine u ime Gospodara. To je najveće bogatstvo koje čovjek može posjedovati. Vjernici je pronalaze u hadisu Poslanika a.s. u kojem On kaže “Zaista, istinsko bogatstvo je bogatstvo čovjekove duše.” (Buharija i Muslim). Bogatstvo duše tako doprinosi čovjekovom zadovoljstvu. “U čovjekovu sreću ubraja se i zadovoljstvo onim što mu je odredio uzvišeni Allah.” (Tirmizi). Ona (sreća) se otuda pronalazi u pokornosti Allahu, u namazu, zikru, postu, sadaki, hadžu. Osim toga, možemo je pronaći i u činjenju dobrih djela, druženju s vjernicima, toleranciji prema drugima, dobrim riječima. Ukoliko smo toga svjesni, utoliko će duša biti ispunjenija, a mi kao ljudi zadovoljniji i sretniji. Mubarek mjesec ramazan koji je pred nama, upravo, prilika je da to i osjetimo, punim srcem i dušom.
/ Preporod, Bosnia and Herzegovina, 1 Apr 2021, PIŠE: SELMAN SELHANOVIĆ
