Pa, zar ga Dante nije smjestio u 6. krug pakla u vremenu kada su muslimani, još uvijek, bili bitan faktor u svijetu (ili barem u tadašnjem poimanju šta svijet jest). Ko je se obazirao na Danteovo poimanje Poslanika? To je Danteov problem.
Reakcija onih koji se nazivaju muslimanima u meni izaziva začađenost. I zabrinutost. Umjesto usredsređenosti na toliko sadržaja koji mi se čine jako važnim, muslimani svijeta dižu svoj glas protiv grupe egzibicionista koji su možda instruirani od nekog bitnog na karikaturalan način.
Tako prerastaju u karikaturu sa sasvim ozbiljnim sadržajem
Ne prođe puno vremena, a da neki od egzibicionista ne pokušaju sebi pribaviti pozornost. Mislim da psihologija ima ime za ovu vrstu bolesti iako je najčešće vode pod narcizmom. Ovom regionu ponuđen je egzemplaran primjer kroz porno film koji je snimila poznata hrvatska pop-pjevačica kada joj je popularnost naglo počela opadati. Taj fenomen tretirao je Umberto Eko u svojim kolumnama pisanim iza 2010. godine a okupljene su u djelu Papasatan alea. Naime, u nizu besprizornosti koje su pojedinci spremni učiniti, Eko navodi postojanje i takvi umovi koji bi silovali vlastitu majku samo da dobiju trenutak prisustva u javnom prostoru. Navodi, da od trenutka kada je, zahvaljujući društvenim mrežama, svaki pojedinac postao medij, prisutno toliko stupidarija da se to graniči sa zdravim razumom.
To je naša realnost. Na pojedincu je da odredi svoje mjesto i pronađe mjeru vlastitog trajanja. Jer, svijet je uređen tek onog trenutka kada nađemo red u sebi.
Svijet je konstantno nosio velike riječi. Uvijek je postavljao pitanja morala, istine, poštenja, jednakosti, svijesti, savjesti… Sloboda se nekako najžilavije drži. Dvadeseti vijek je to razobličio i učinio bjelodanim da je to prašina koju moćni bacaju naivnima u oči kako bi činili razne gadosti. Tako je počela svjetska civilizacija (kontinuirano bilježena) sa Trojanskim ratom (Ahejci idu spasiti Heleninu čast a zapravo namjera im je opljačkati bogatu Troju) i tako će nestati u konstantnoj priči da se svaka gnusoba čini u ime velikih ciljeva.
Postmoderna je sve razbila u paramparčad. Tako da danas imamo istina koliko i ljudi na planeti Zemlji.
Ali o slobodi će se pričati. Bar na nivou prve slike, bljeska. Ona je odavno prestala biti (što mi je najbliže) partija šaha. Zna se šta može kraljica, šta konj, top, pijun… Ali postoji sloboda u broju kombinacija i poteza. Nema im kraja. Slobodno možemo žrtvovati kraljicu za konja a da na kraju ipak dobijemo partiju.
Reakcije klanjem
Posljednja gungula koja je podigla na noge Francusku opet je za povod imala karikature koje na neprimjeren način prikazuju posljednjeg Božijeg poslanika, neka je milost na njega. Sa različitih meridijana gdje žive muslimani stižu različite reakcije od onih stišanih do najburnijih koje su kulminirale – klanjem.
Ja volim Muhammeda, s.a.v.s. Sretan sam što živim u uvjerenju da je na mene spuštena Božija milost. Kraj.
Onima koji ne vole Najodabranije Živo Biće koje je Uzvišeni Bog stvorio je njihov problem. Ali i njihovo pravo. I njih je Bog stvorio i s njima sam od istog oca – Adema a.s. Njihovi postupci me ne dotiču. Ne bi mrvicu pažnje dao njihovom djelovanju. Možda malo laganog prezira. Ne zbog ljubavi prema posljednjem Božijem poslaniku nego zbog njihove spremnosti da vrijeđaju nešto što je drugom drago. Toliko drago da je možda odmah iza Uzvišenog.
No, reakcija onih koji se nazivaju muslimanima u meni izaziva začađenost. I zabrinutost. Umjesto usredsređenosti na toliko sadržaja koji mi se čine jako važnim, muslimani svijeta dižu svoj glas protiv grupe egzibicionista koji su možda instruirani od nekog bitnog na karikaturalan način. Tako prerastaju u karikaturu sa sasvim ozbiljnim sadržajem. Time ona, karikatura, prestaje to biti i prerasta u suštinski problem. U nerazumijevanje vremena i svijeta u kojem živimo. Možemo samo zamisliti kako zadovoljno trlja ruke neki perverznjak koji dobija popularnost udarajući na nešto što je nekome jako važno. Posve sam sam siguran da je u ekstazi dočekao vijest da je zbog njegove “kreativnosti” ubijeno nekoliko nedužnih ljudi. Sve se uzburkalo zbog njega. Predsjednik angažira vojsku. Ulice, uprkos zabrani okupljanja zbog pandemije, pune su. Viče se, pjeni…
Muslimani svijeta “nemaju“važnijeg posla
Muslimani svijeta nemaju važnijeg posla. Sve su uredili kako bi se (da se kojim čudom pojavi) obradovao Muhammed, s.a.v.s. Nema muslimana u svijetu koje ubijaju kao homo sacere u Starom Rimu. Muslimani proizvode najsuperiornije oružje na svijetu da niko i ne pomišlja da ih napadne. Auta prodaju širom svijeta jer su najkvalitetnija i najsigurnija. O avionima da i ne govorimo. Vladari se nadmeću u skromnosti. Nema žigosane djece. Obespravljenih, zatočenih, mučenih, umorenih… Na vrhu su svake vrijednosne ljestvice – u svakom pogledu Prvaci su svijeta u fudbalu posljednjih deset svjetskih prvenstava. I u Formuli 1, logično, imaju najbolje bolide i najbrže vozače.
Zato imaju vremena baviti se nekakvim kretenima koji ne poštuju tuđe.
Bolji poznavaoci životopisa posljednjeg Božijeg poslanika, bez poteškoća pronaći će u koliko je delikatnijih situacija bio. Pa, izmet su mu pred prag donosili, a on uzvraćao brigom za poganca. Kako bi se, mislim, zdušno dovom obratio Svemogućem, da da zdravu pamet autoru karikature.
Toreador sa crvenim platnom
Pa, zar ga Dante nije smjestio u 6. krug pakla u vremenu kada su muslimani, još uvijek, bili bitan faktor u svijetu (ili barem u tadašnjem poimanju šta svijet jest). Ko je se obazirao na Danteovo poimanje Poslanika? To je Danteov problem.
Muslimani su, još uvijek, tragali za zakonima kosmosa, matematike, medicine, gramatike…
Ne treba imati iluzija. Od krstaških ratova do vremena u kojem živimo na najrazličitije načine islam pokušavaju marginalizirati, a one koji ga prihvataju… To je tako. Ne želeći ući u generaliziranje (jer generalizacija je lijenost koja prerasta u kič), ali ako gledamo one koji predstavljaju narode (do te pozicije dolaze na različite načine) nesumnjivo je da sprovode netrpeljivost prema islamu. Od brutalnog ubijanja u Mijanmaru, egzemplarnog primjera ugrožavanja ljudskih prava u Kini, brutalnosti u Indiji, državnog terorizma koji Jevreji sprovode u Palestini, proizvođenja ekstremnih grupa u Nigeriji, Jemenu, Afganistanu, Maliju… Tzv. zapadni svijet, promovirao je Srbe u egzekutore preostalih muslimana u BiH. (Jean Baudrillard,
Posrbljavanje Zapada, Libération, 3. juli, 1995.) Ovdje ne treba gubiti iz vida da je to područje poželjna destinacija za muslimane velikog dijela prostora na kojem žive, pa i BiH, jer im vlastite zemlje ne omogućavaju ni približno slične uslove za život.
To je tako.
No, to nikako ne znači da rješenje treba tražiti u sukobu, koji je po nekim teoretičarima neminovan, nego u antropološkoj komunikaciju koju su nosioci islamskih vrijednosti baštinili u vremenu kada je današnjem “demokratskom” svijetu bio nepoznat.
Danas, dok razmišljam o karikaturi kao obliku parodiranja događaja i ličnosti ne znam šta ona suštinski jeste. Toreador sa crvenim platnom ili bik koji srlja čim se pred njim zanjiše crveno.
Ne znam.
/autor: prof. Mirzet Hamzić, IIN Preporod, 15. novembar 2020.
