Namaz, na arapskom salat označava obrednu islamsku molitvu i predstavlja važan stup vjere islama. Riječ namaz persijskog je porijekla i potpuno se udomaćila u bosanskom jeziku. Riječ namaz u istom značenju prisutna je na turskom i urdu govornom području. Molitva nije adekvatan izraz kojim se može vjerodostojno prevesti riječ namaz.
Sa svojim mnogostrukim semantičkim i duhovnim značenjima namaz predstavlja mnogo više od pukog mehaničkog i ritualnog čina jedne obične molitve kako se ona shvaća i primjenjuje u nekim religijskim tradicijama. Namaz je istovremeno zikr spominjanje, hamd-zahvala, tekbir-veličanje Stvoritelja. Riječ salat po znamenitom komentatoru Kur’ana Kurtubiju znači dova, a može značiti i milost.
Prema većini islamskih šerijatskih pravnika svjesno napuštanje i zapostavljanje prakse namaza muslimana izlaže udaljavanju od islama i putu ka nevjerstvu. Poslanik Muhammed a.s, je rekao: “Između vjerovanja i nevjerovanja je napuštanje namaza.“
Život vjernika je satkan od namaza
Dnevni ritam vjernika određen je i razgraničen s pet dnevnih namaza. Od svanuća pa do lijeganja na počinak vjernik započinje i završava svoj dan s namazom. Namaska vremena za vjernika predstavljaju utvrđene vremenske orijentire i imaju isto značenje u njegovoj dnevnoj vremenskoj orijentaciji kao što Ka’ba predstavlja nepromjenljivi prostorni orijentir u njegovom okretanju tijela i lica prilikom klanjanja namaza.
Život muslimana koji prakticira islam uvijek i iznova biva istačkan dnevnim molitvama koje prekidaju trajanje profanog vremena nad dušom i vraćaju muškarce i žene natrag svetome vremenu označenom sretanjem s Bogom, i vraćajući ih svetome prostoru, koji označava najviše središte islamskog univerzuma, vraćajući ih Meki, gdje nebeska os probija ravan zemaljske egzistencije. Molitve podmlađuju dušu, štite od zlih čina i pružaju utočište vjernicima usred oluje ovosvjetskog života.[1]
Svoj sedmični raspored obaveza vjernik također nastoji uskladiti sa džuma-namazom koji je obavezna vjerska dužnost za punoljetne muslimane i prilika da vjernik produbi svoje vjerske osjećaje slušajuću hutbu u toku džuma namaza.
Tu su i godišnji namazi poput ramazanskog i kurban-bajrama. U islamskoj tradiciji postoji i čitav niz dobrovoljnih namaza koji se klanjaju radi postizanja ovosvjetskih i onosvjetskih koristi i ciljeva. Namaz za želju, namaz u nedoumici, namaz u strahu, namaz pri pomračenju Sunca i Mjeseca… Štaviše, muslimani svoje umrle ispraćaju klanjajući namaz i moleći za oprost i milost njihovim dušama.
S obzirom da je cijela Zemlja predviđena kao mesdžid ljudima, musliman može klanjati namaz na svakom čistom i za tu svrhu primjerenom mjestu (u svome domu, kancelariji, prijevoznom sredstvu, aorodromu, njivi). Namaz obavljen u džematu, za imamom, vrjedniji je 27 puta od pojedinačnog namaza. Džuma-namaz, džennaza-namaz i bajram-namaz mogu se klanjati isključivo u džematu.
Namaz daje smisao i svrhu svim ostalim vjerskim dužnostima. Iako je praktički moguće, logički je nezamislivo, a vjerski nepotpuno i apsurdno da vjernik posti mjesec ramazan, kolje kurban, daje Zekat ili ispunjava neku drugu vjersku dužnost, a da u potpunosti ne klanja ili često izostavlja namaz. Namaz je duša i krvotok vjerskog života. Oduzme li se duša živom biću, nestaje i samo živo biće. Neklanjanjem namaza pojedinac ugrožava najvažniju supstancu osobne religijske prakse.
Svojom formom namaz predstavlja izraz potpune pokornosti Stvoritelju, dok samom svojom suštinom namaz simbolizira najdublju skrušenost, zahvalnost i predanost Gospodaru. Ibn Qajjim el Dževzije namaz opisuje kao dom smirenosti za zaljubljenike u svoga Gospodara (muhibbîn), užitak za duše monoteista (muwehiddin), bašču Allahu predanih (âbidîn), srž zadovoljstva skrušenih (hašiin) test iskrenosti za iskrene (şâdikîn), razinu na kojoj tragaoci za Pravi putem mjere stupanj svoga duhovnog napredovanja (sâlikîn).[2]
U simboličkom i metaforičkom smislu, namaz vjernika predstavlja sintezu pojedinih aspekata molitvi nebeskih tijela i svijeta prirode. Namaz vjernika, je mikrokosmički odsjaj neprekidnog kosmičkog namaza. Muhamed Hamidullah čovjekov namaz smatra svojevrsnom sintezom pojedinačnih aspekata namaza svih ostalih stvorenja:
Obavljanje islamske molitve ujedinjuje u sebi oblike molitve svih stvorenja: sunce, mjesec i zvijezde stalno ponavljaju akt dizanja i spuštanja; planine ostaju uspravne, životinje ostaju naklonjene. Znamo da drveće nalazi svoju hranu pomoću korijenja: to jeste „glave“ drveća padaju ničice stalno. Voda čisti; a prema kur’anskim riječima „grom izražava slavu svome Gospodaru.“ Ptice u lijetu obožavaju Boga (Kur’an 24:41) kao što to trebaju činiti i ljudi kada se mole zajednički Bogu. Kao što se sjena ( Kur’an 13: 15) izdužuje i skraćuje u toku svoga bitisanja (svoje molitve, svoje poslušnosti Bogu) svakodnevno, tako se i čovjek drži uspravno, savija na ruku’u i pada na sedždu pred Bogom.[3]
Namaz, kao najpotpuniji vid ibadeta (obožavanja Allaha dž.š.,) omogućava čovjeku da ostvari fundamentalni cilj njegovog stvaranja i egzistencije. „Džine i ljude sam stvorio samo da bi mi se klanjali“, kaže se u Kur’anu. Klanjanje namaza, posmatrano u tom svijetlu, srazmjerno je prirodnim i urođenim potrebama i sklonostima čovjeka. Kao što kosmički namaz ima svoje primordijalno utemeljenje u činjenici da priroda i kosmos fukcioniraju kao sunnetullah (nepromjenljivi i univerzalni Allahov zakon) tako i čovjekov namaz zadovoljava ljudske biološke i duhovne predispozicije koje podrazumijevaju ukorijenjenost u ljudskoj prirodi čiste i nepatvorene vjere ( fitret).
Od najranijeg djetinjstva, od trenutka kada stekne orijentacijsku sposobnost razlikovanja lijeve od desne strane, vjernik počinje klanjati namaz i sa tom svakodnevnom praksom pobožnosti raspoređenoj na sve dijelove dana vjernik se nastavlja družiti i njoj se posvećivati sve do kraja ovozemaljskog života. Neprestano ponavljanje klanjanja namaza u posebnim trenucima dana i noći pomaže muslimanu da na svjestan i sistematski način prekine san nemara i nehajnosti u kome svakodnevno živi. Sejid Husein Nasr s pravom primjećuje kako molitve makar na tren izvlače čovjeka iz matice čulnih dojmova i utisaka i postavljaju ga licem u lice s Tvorcem svjetova.
Namaz je vjernikov najvjerniji čuvar, pratilac i oslonac, kako u radosti tako i u žalosti. Namazom se vjernik uzdiže i uspravlja pred silinom životnih iskušenja, njime se hrabri u trenucima klonuća i posustajanja. Namazom se vjernik podsjeća na stajanje i uspravljanje pred Bogom na budućem svijetu. Namaz je sredstvo olakšanja i rasterećenja usljed monotonije navika i rutine čovjekovog svakodnevlja.
U slučaju bolesti, trajne ili privremene spriječenosti da namaz obavlja u normalnom stanju, vjernik će ostati vjeran obavezi namaza i nastavit će ga obavljati shodno vlastitim sposobnostima i mogućnostima. Nekada će to učiniti sjedeći, u nuždi može klanjati čak i ležeći, a u izuzetno teškim namaz je dozvoljeno klanjati i išaretom. Koristeći olakšice predviđene za onoga koji putuje musliman namaz neće izostavljati ni na putu, a ako to specifičnosti putovanja budu zahtijevale, namaz će obaviti u prijevoznom sredstvu.
Vjernicima je naređeno i da na prvim borbenim linijama obezbjede uvjete za sigurno zajedničko obavljanje namaza. Veza sa Gospodarom u formi namaza ne smije se nikada prekidati, ni u bolesti, ni na putovanju ni u ratu. Namaz nema zamjenu u nekom drugom ibadetu, jer ništa kao namaz ne može tako suptilno i sveoprožimajuće, temeljito i sveobuhvatno povezivati Stvoritelja i njegova stvorenja. Za razliku od nekih drugih stubova vjere koje je dovoljno posvjedočiti jednom u životu ( kelime-i-šehadet), ili izvršiti jednom godišnje (zekat) ili jednom u životu ( hadž) klanjanje namaza svakodnevna je obaveza vjernika i to pet puta u precizno određenim vremenskim teriminima. John. L. Esposito anketirajući muslimane s različitih kontinenata o značaju namaza u njihovom životu dobijao je zanimljive odgovore kako pet dnevnih namaza za njih predstavlja pet malih obroka za dušu.
Ništa kao namaz ne može ispunjavati dušu istinskim smislom i svrhom postojanja, ništa poput smirujućeg dejstva namaza nemože ispuniti ljudsko srce osjećajima skrušenosti i pobožnosti. Po riječima Poslanika namaz za vjernika predstavlja (kuretu ‘ajni), to jeste, trenutak najveće moguće sreće, ushićenja i duhovnog zadovoljstva. Posredstvom namaza čovjek duhovno ozbiljuje svoju teomorfnu prirodu i uspostavlja harmoniju između neba i namjesnika na Zemlji. Namaz je praktično svjedočanstvo (Šehadet) i apsolutno priznanje Gospodara kojeg je ljudska duša verbalno posvjedočila još u preegzistenciji.
Neki islamski alimi, poput Muhameda Ikbala namaz opisuju kao svojevrsni bijeg ega iz mehanike na slobodu ukazujući da je Šehadet školjka, a namaz biser u školjci.[4] Taj biser jednom izronjen u miradžskim okeeanima spoznaje Gospodara vjernik glača samoodgojom i samousavršavanjem. Njegov namaz je bolji i vrjedniji time što čovjek osobno postaje boljim i bogobojaznijim. U namazu vjernik produbljuje spoznaju o tome da ne živi u homocentričnom svijetu. Ego mora da se pokorava Volji Božijoj, a ne da komandira svemu stvorenom i živi u iluziji da samostalno bivstvuje u središtu stvari. Simbol te pokornosti Božijoj volji je sedžda.
Značaj namaza
Svaki dio namaza posjeduje raskošnu simboličku vrijednost i značenje. Tek u svome komplementarnom i objedinjenom obliku dijelovi namaza pokazuju puninu svog značenja. Sedžda (padanje ničice na tlo u namazu) ukazuje na čovjekovu potpunu ovisnost o Bogu, a kijam (skrušeno stajanje u namazu) pokazuje čovjeka u ulozi namjesnika na Zemlji. Kijam bez sedžde simbolizira težnju ka totalitarizmu, a sedžda bez kijama značajka je potlačenih pojedinaca i naroda. Čovjekova sedžda je svjesni i svojevoljni čin pokoravanja Stvoritelju u položaju potpune i svojevoljne tjelesne potčinjenosti Njegovoj moći i veličini. Dok se Allahu, kako naglašava Kur’an, klanja i sve ostalo što je na nebesima i na Zemlji, i to milom ili silom, vjernik se dobrovoljno čineći sedždu potvrđuje kao Božiji namjesnik i Njegov rob. Na sedždi klanjač ostavlja ovaj svijet i sve materijalno iza sebe, na ruku’u se okreće od samog sebe, a stajanje(Kijam) je časna pozicija ljudskog bića.
Po nekim mističnim tumačenjima pokreti u namazu izvode se u obliku imena Adem ili Muhammed napisanih arapskim slovima.
Imam Eš-Šatibi kategorički je zastupao mišljenje da svaki šerijatski propis i vjerski obred, pa tako i namaz, pored onosvjetskih koristi, ima ovosvjetske koristi i ciljeve zbog kojih je propisan i vjernicima stavljen u dužnost. Smisao namaza, po njegovom mišljenju, ogleda se u sveobuhvatnom psihološkom i duhovnom preobražaju čovjeka. S obzirom da namaz podrazumijeva poniznost, veličanje i predanost, svi pojedini dijelovi namaza i zikr koji ih povezuje, zatim pokreti tijela zajedno i sinhronizovano učestvuju u smjeru postizanja prisutnosti u Bođijoj prisutnosti. Eš-Šatibi zaključuje:“ Čišćenje koje prethodi namazu izaziva osjećanje pripreme za važan čin. Okretanje kibli daje osjećaj uprisućenja Onoga Kome se usmjerava, dok namjera činjenja ibadeta ima rezultat predanost i smirenost.“[5]
Namaz ima aktivnu ulogu u jačanju aktivne, stvaralačke i budne svijesti jer sadrži pokrete koji su dinamični i energični (kijam ruku’u, sedžda). Istovremeno, namaski dijelovi koji podrazumijevaju mirovanje (tešehud- sjedenje u namazu, kiraet- učenje Kur’ana) upućuju na kontemplaciju i samopromatranje.
Namaz odgaja
U odgojno-moralnom i etičkom smislu namaz ima preventivno djejstvo. Osjećaj bogobojaznosti uspostavljen i ojačan namazom najbolji je štit protiv ružnih navika, pokuđenih i ružnih djela. Muhamed Ikbal je poredio namaz sa bodežom koji ubija opačine, grijehe i pokvarenost. Namazom se vjerska svijest uzdiže na najviše moguće razine duhovne bliskosti sa Stvoriteljom. „Namaz je miradž vjernika“, govorio je Poslanik Muhammed a.s. U namazu, licem okrenutim prema Ka’bi vjernik uspostavlja intimni razgovor s Bogom koji je u znaku međusobnog i aktivnog približavanja.
Sjećanjem na Boga i Njegovo prisustvo vjernik putem namaz iznova postiže i potvrđuje smisao i svrhovitost života, jer nestajanjem svijesti o Bogu gubi se smisao svhe i postojanja života. „ I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili pa je Bog učinio da i oni zaborave sami sebe! Takvi su grješnici.“ ( Al-Hašr, LIX:19) Fazlur Rahman porteretira osobu lišenu sjećanja na Boga kao fragmetiranu i dezintegriranu ličnost i egzistenciju koja je izgubila kontakt i komunikaciju sa cjelinom: “Sjećanje na Boga osigurava učvrščivanje ličnosti gdje su svi detalji života i pojedinosti ljudskog djelovanja valjano objedinjeni i sintetizirani. S druge strane „ zaboravljanje“ Boga znači fragmentarnu egzistenciju, „sekulariziran“ život, neobjedinjenu i na kraju dezintegriranu ličnost i zaplitanje u detalje na račun cjeline.“
Namazom vjernik potvrđuje svoj status (abda) Allahovog roba, a to je najviši mogući doseg i cilj koji čovjek u svom duhovnom zrijenju uopće može doseći. Razina abdijjata, robovanja Bogu, kazuju muslimanski mistici je (sunnum bonum) najviše dobro duhovnog života. Zanimljivo je pratiti i neke svjetske trendove kada je u pitanju redovno obavljanje namaza. Na osnovu obimnih istraživanja koje je u periodu između 2009. i 2012. godine provela poznata istraživačka kuća Pew Researc Center iz Washingtona možemo pratiti kolika je muslimanksa praktična posvećenost namazu na globalnom nivou. Na osnovu tih podataka u zemljama regija Podsaharske Afrike, Jugoistočne i Južne Azije, na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi procenat onih koji klanjaju namaz bar jednom dnevno je iznad 50%. Najveći procenat utvrđen je u Gani, gdje bar jedan dnevni namaz klanja 94% ispitanika. U zemljama Srednje Azije, Južne i Istočne Evrope statistički podaci kada je u pitanju klanjanje namaza su znatno drugačiji. U Albaniji svega 7% muslimana klanja bar jedan dnevni namaz, u Kazahstanu 4%, a u Azarbejdžanu čak 70%.[6]
Namaz je nagrada
U jednoj Gallupovoj anketi iz 2001. godine većina ispitanika u sedam pretežno muslimanskih zemalja izjavila je kako im molitva (namaz) mnogo pomaže u olakašavanju osobnih briga i stresa. U šest od tih zemalja ( Maroko: 83%, Pakistan 79%, Kuvajt 74% , Indonezija 69%, Liban 68% i Iran 68%), više od vije trećine ispitanika dala je ovaj odgovor.
Namaz sa svojom unutrašnjom i vanjskom dimenzijom upućuje na sklad i međusobnu isprepletenost osjećaja i razuma u islamu. Budući da se namaz sastoji od tjelesnog mirovanja i kretanja, vjernik redovnim obavljanjem namaza izgrađuje uravnoteženu svijest o podjednako važnim aspektima života: emocionalnim i racionalnim, materijalnim i duhovnim. Emocionalno ispunjenje koje pruža namaz vjerniku neusporedivo je sa bilo kojim drugim vjerskim iskustvom. Osjećaj Božije blizine u namazu se proživljava na posebno intenzivan i nadosjetilan način u kojem ljubav prema Gospodaru biva udružena sa kajanjem za grijehe i nadom u Božiji oprost.
Refleksije tog namaskog doživljaja Boga u ponašanju muslimana uočili su mnogi objektivni istraživači i poznavaoci islamskog učenja. Odgovarajući na pitanje zašto voli islam Annemarie Schimell je istakla: „ Zato što muslimani ozbiljno shvataju Boga, svjesni su da je Bog jedan i da nam je blizu; ne može ga se opisati na intelektualni ili supra intelektualni način, ali Ga se može iskusiti čistim srcem punim ljubavi.“
Uspostavljajući kontakt sa Izvorom sve snage i moći pet puta na dan kroz namaz čovjek nadilazi vlastite ograničenosti. Snagom koju crpi iz namaza čovjek savladava i kontrolira svoje strasti i nagone. Namazom se klanjač uvodi u jedan viši svijet u kome podjednaku učestvuju osjetila, emocije i razum. Ističući ideal pravilnog odnosa prema namazu Husein ef. Đozo podsjeća na neka tesavuufska poimanja namaza. Naime po nekim tesavuffskim shvaćanjima namaza, vjernik prema ovoj temeljnoj obrednoj praksi, prije svega, mora osjećati ljubav, i čežnju a najveća nagrada za takav namaz je osjećaj bliskosti sa Stvoriteljem.
[1] Seyyed Hossein Nasr, Srce islama, s engleskog preveli Enes Karić, Rešid Hafizović, Nevad Kahteran, El-Kalem Sarajevo 2002. god. str. 172
[2] Ibn Qajjim al-Jawziyyah, Dâr as-Sunnah Publisher, Inner dimension of salat, Birmingham 2013. str. 17.
[3] Muhamed Hamidullah, Uvod u islam, s engleskog prevela Sabina Berberović, Izdavački centar el-Kalem 1989. god. Sarajevo str. 76.
[4] Annemarie Schimmel, Džibrilovo krilo, s engleskog preveo Enes Karić, I.C. El-Kalem, Sarajevo str. 242.
[5] Ahmed Er-Rejsunu, Ciljevi šerijata-Eššatibijeva teorija, s arapskog preveo Enes Ljevaković, El-Kalem i CNS 2011. god. Sarajevo, str 220.
[6] Vidi: Muslimanski svijet, populacija i religioznost, priredili Azra Mulović i Hikmet Karčić, CNS Sarajevo 2013. god. str. 60
