PIŠE: hafiz Benjamin-ef. Idriz
Svevišnji Bog postavlja onima koji pohvalne dunjalučke ukrase gledaju skeptično, sljedeće pitanje: «Reci: «Ko proglašava zabranjenima ukrase Božije, koje je On za Svoje robove priredio?!» (el-A‘raf, 7/31). Kada se sagleda današnji govor o vjeri, stječe se dojam da se gorespomenuti princip „da su stvari u osnovi dozvoljene, osim onih koje je Allah, dž. š., zabranio“ potpuno reducirao, te da se ova islamska svjetonazorska paradigma invertirala u princip „da su stvari u osnovi zabranjene, osim onih koje je Allah, dž.š., dozvolio“. Ova inverzija, uvjeravamo se u to svaki dan, narušava balans i u konačnici harmoniju koju islam svojim svjetonazorom postavlja između Dunjaluka i Ahireta.
Muslimani nisu zaostali zato što su se odali Dunjaluku, kako to često vjerski retoričari propagiraju, nego su, može se kazati, zaostali i zbog toga što mu se nisu dovoljno posvetili. Pasivan pristup vjernika prema Ovom svijetu je uzrokovao stagnaciju muslimanske prakse i teorijske misli prema sociopolitičkim dešavanjima, tako da je muslimanski čovjek prepustio drugima primat razvoja u ovom svijetu. „Svijet je opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sjede, dopuštaju da se ono dogodi i ništa ne rade za njegovu dobrobit.“(Albert Anštajn)
Otuđenje i preziranje
Upravo zbog toga, Allah potencira rad i angažman na Dunjaluku da bi prevladali konstruktivni nad destruktivnima, pozitivni nad negativnima, aktivni nad pasivnima, hrabri nad kukavicama, optimisti nad pesimistima i dinamični nad statičarima. Kur‘an upućuje čovjeka da radi, uči, putuje i konstantno ulaže trud (el-Enam, 6/11; et-Tevba, 9/105; en-Neml, 27/69; el-Ankebut, 29/20; er-Rum, 30/42), kako bi izgradio sebe, čovječanstvo i civilizaciju. Sve se to može na Dunjaluku i sa Dunjalukom steći. No pored toga, retorika nekih teologa proglašava Ovaj svijet, Dunja, štetnim mjestom za vjernika. Kur‘an je propisao aktivan pristup životu, stvarima i događajima, dok su neki učenjaci propagirali pasivan odnos prema ovom životu. I dok Kur‘an tri puta više govori o Ovom nego o Onom svijetu, u muslimanskim društvima je razvijen pristup potcjenjivanja svega što se odnosi na Ovaj svijet i materijalnost. Tako je nastalo niz djela koja imaju negativan pristup prema onome što je dunjalučko, poput «Pokuđenost Dunjaluka» autora Ibn Ebi-d-Dunja, «Pokuđenost imetka» autora Ibn Redžeba el-Hanbela, i sl. Ovaj način razmišljanja, koji poziva ka odbojnosti prema Ovom svijetu, otuđio je muslimanskog čovjeka od realnog svijeta i to njegovim nastojanjem da postigne vječnost, a time ga je odvojio i od produktivnosti i radnog entuzijazma. Tako je čovjek izgubio Ovaj svijet, a i spas na Onom svijetu je neizvjestan, jer se blaženstvo na Onom svijetu može postići samo ako je čovjek bio aktivan u izgradnji Ovoga svijeta: Ovaj svijet je njiva Onog svijeta.
Dunjaluk nije u biti loš, pokvaren, omrznut, niti prezren, iako često vazu-nasihati govore suprotno. Ono što je pokuđeno u ovom svijetu su pokvarena djela, a ne sami svijet. Kada Allah kudi Ovaj svijet, onda kudi ono što je negativno u njemu poput: nepravde, krađe, korupcije, otuđivanja tuđih prava, kockanja, maltretiranja, klevetanja, intriga, uništavanja prirode, nerada i konzumiranja onoga što je zabranjeno, itd. Nije pokuđeno zaraditi novac i obogatiti se, ali je pokuđeno i zabranjeno škrtariti, u štetne stvari imetak trošiti ili ne davati zekat. Rad, zarada i uopće bavljenje dunjalučkim stvarima – to je ono što Bog očekuje od čovjeka, jer se samo tako može dijeliti zekat, sadaka i izvršavati socijalna dužnost prema ljudima.
Inverzija islamskih principa
U Šerijatu važi princip da je u osnovi sve dozvoljeno dok ne bude postavljena zabrana. Tako je područje onoga što je dozvoljeno mnogo šire od onog što je zabranjeno. Drugim riječima, sloboda je pravilo, a zabrana izuzetak. Međutim, pogled usmjeren protiv Ovog svijeta je, u svom revnosnom preferiranju Onog svijeta, napravio veliku listu zabrana, pokuđenih djela i tabua u islamu, što Kur‘an uopće nije zabranjenim ili pokuđenim proglasio. Bog postavlja, onima koji pohvalne dunjalučke ukrase gledaju skeptičnim, siljedeće pitanje: «Reci: «Ko proglašava zabranjenima ukrase Božije, koje je On za Svoje robove priredio?!» (el-A‘raf, 7/31). Kada se sagleda današnji govor o vjeri, stječe se dojam da se gorespomenuti princip „da su stvari u osnovi dozvoljene, osim onih koje je Allah, dž. š., zabranio“potpuno reducirao, te da se ova islamska svjetonazorska paradigma invertirala u princip „da su sve stvari zabranjene, osim onih koje je Allah, dž.š., dozvolio“. Ova inverzija, uvjeravamo se u to svaki dan, narušava balans i u konačnici harmoniju koju islam svojim svjetonazorom postavlja između Dunjaluka i Ahireta.
Razlog za izostanak harmoničnog posredovanja između Ovog i Onoga svijeta, leži u tome da su ljudi ograničili vjeru (iman) i dobra djela (amelu-salih) na vjerske obrede. Kod nekih muslimana se, primjera radi, manje cijeni čistoća tijela, odjeće ili okoliša u odnosu na pročišćenje duše. Kao posljedica toga, ulice brojnih muslimanskih gradova na Istoku su veoma nečiste.
Bivši turski reis, Mehmet Görmez, prenosi kako je u Pakistanu vidio učenike medrese kako uče zbirku hadisa o taharetu – čistoći napamet, ali su abdesthane medrese toliko nečiste, da se insanu smuči dok se abdesti! Taj mentalitet se prenosi i u zapadni svijet, dovoljno je pogledati higijensko stanje nekih džamija u Evropi!
Ovaj profan – sveti odnos, između ovoga i onoga svijeta, ovaj snažni kontrast dovodi do konflikta između imana kao uvjerenja, i amelu-saliha kao akcije, između Dunja kao mjesta akcije, i Ahireta kao rezultata akcije. Taj konflikt je producirao jednu vrstu pobožnosti koja ne zna za harmoniziranje između ovih dviju referentnih tačaka u ljudskom životu u ispoljavanju vjerovanja. Posljedica je da te dvije „tačke“ili krajnosti, ostaju u stanju neravnoteže i potencijalnom produciranju trajnih konflikata u osobi, odnosno individui i u društvenom životu.
Ova neravnoteža može biti uzrok propasti na Ovom i na Drugom svijetu. Allah, dž.š., upozorava: «Onaj ko bude na ovom svijetu slijep, bit će slijep i na onom svijetu, i još dalje će zalutati» (el-Isra, 17/72).
U stalnom strahu od Ahireta, paraliziran je pokret muslimana na Dunjaluku. U Kur‘anu su posebno snažno naglašena „djela za dobrobit čovječanstva“ (amelu-salih) odmah iza imana, vjerovanja, i ovo nije reducirano samo na izvršavanje obreda. Djela za dobrobit čovječanstva su važna za čovjeka, pojedinca i za cijelo društvo, a ona obuhvataju sve životne oblasti. Namaz, molitva-dova, zikr, post, hadž, učenje Kur‘ana itd., su individualni obredi/rituali/ ibadeti, koje je vjernik dužan činiti za sebe, radi smiraja i spokoja sopstvene duše. Rituali i obredi daju čovjeku motivaciju za aktivnosti.
Diskurs straha
Amelu-salih je, dakle, konstantni trud za poboljšanje društvenog stanja. To je kur‘anski koncept za izgradnju civilizacije u Ovom svijetu. On obuhvata osobni, ali i općeljudski angažman u korist društva i progresivnu promjenu u društvenom životu. To je, dakle, trud, zalaganje za ostvarivanje svoga zadovoljstva i harmonije u sebi, dozvoljenog užitka, osobnog napredovanja, očuvanja svoga zdravlja, psihe i prirode. To je i angažman čovjeka u sferi politike, ekonomije, ekologije, kulture, nauke, obrazovanja, tehnologije, medicine… sve do borbe za ljudska prava i ravnopravnost svih ljudi.
U tom smislu je izum jednog tehničkog uređaja vrijedan kao i obavljanje pet dnevnih namaza. Pomoć u pisanju školske zadaće jednom đaku je dobro djelo kao što i čitanje Kur‘ana. Materijalna ili radna podrška i pomoć prilikom osnivanja jedne škole, bolnice, fabrike ili socijalnog centra, jednom muslimanu jednako obećava spas duše na Onome svijetu. To je vrijedno kao i pomoć ili rad vjernika u izgradnji džamije. Javno podići glas protiv svake vrste ugnjetavanja, suprotstaviti se spolnoj ili rasnoj diskriminaciji i zlu, korisno je i moralno kao i podizanje glasa tokom ezana.
Kur‘an poziva vjernike da život na Ovom svijetu shvate ozbiljno i da posvjedoče kao vjersku obavezu da će se boriti protiv socijalne nepravde i podržavati dobro: «I nastoj da time što ti je Bog dao stekneš Onaj svijet; i ne zaboravi ni svoj udio na Ovom svijetu; i čini dobro kao što je Bog tebi dobro učinio; i ne čini nered na Zemlji, jer Bog ne voli one koji nered čine» (el-Kasas, 28/77). Drugim riječima, to znači da se ulaganje vjernika u Onaj svijet od Boga poništava onda kad se prekine njegov kontakt sa stvarnošću, s Ovim svijetom. Odnosno, iz ovoga kauzalnog odnosa dvaju svjetova očito je da se zadobijanje Božije milosti na Onome svijetu, posmrtnom, ne može očekivati bez ostvarenih korisnih djela na Ovome svijetu.
Vjerski diskurs koji je fokusiran na strah od Sudnjeg dana daje mnogim vjernicima osjećaj neposredne prisutnosti ove daleke budućnosti. Ovaj osjećaj stvara poremećenu svijest o udaljenosti između sadašnjosti i budućnosti i utječe negativno na buduće perspektive vjernika. Za jedan sretan ovosvjetski život, potrebno je konstantno spajanje tih dvaju sadržaja. Za jednog vjernika nužno je njegovo trajno nastojanje – ujedinjenje imana i amel-saliha – Dunjaluka i Ahireta.
To ujedinjenje jedan musliman može ostvarivati horizontalnim povezivanjem dvaju svjetova, odnosno spajanjem njihovih vrijednosti i njihovih zahtjeva. Ta oba svijeta u svijesti i u svakodnevnom životu (u svim aktivnostima) jednoga vjernika moraju biti u trajnom međusobnom nadopunjavanju, zapravo u nerazdvojivom jedinstvu. Put ka Allahu i Sudnjem danu prolazi kroz Ovaj svijet i društvo ispoljavanjem i ostvarivanjem produktivnosti i kreativnosti u svakom ljudskom biću u njegovom ovozemaljskom životu.
U islamu nema praznika čak ni u najboljem danu sedmice, u petak. Bog nam je naredio da nakon obavljanja molitve, džuma namaza, nastavimo sa radom, koji je također ibadet: «Pa kad namaz bude završen, onda se raziđite po zemlji nastojeći iskoristiti nešto od Božijih blagodati.». (el-Džumua, 63/10). Gospodaru naš, podaj nam dobro i na Ovom i na Onom svijetu» (el-Bekare, 2/201). Sa ovom dovom musliman okonča svoj namaz i djeluje aktivno do slijedećeg namaza.
Imam Gazali navodi u svom djelu
Ihja ulumi-d-din, da su Poslanik, a.s., i nekolicina njegovih ashaba/prijatelja posmatrali jednog dječaka koji je bio vitalan i jak i uranio je na posao, na što su ashabi reagirali: Eh, kad bi ovaj momak uložio svoju snagu na Božijem Putu, na što im je Poslanik reagirao: «Ne govorite tako, jer ako je on otišao da radi i da zaradi da bi sebe, svoju porodicu i svoje stare roditelje opskrbio i sačuvao ih od prosjačenja, on je na Božijem Putu.»
Slično reagovanju ashaba na ovog mladića, da hrli za Dunjalukom, reagiraju i danas neki vaizi/predavači koji kazuju kako je Dunjaluk opasan. Dok Poslanik, a.s., naš najbolji uzor, objašnjava mudro i umjereno, kazavši da trud na Dunjaluku nije ništa manje vrjedniji od ibadeta; i jedan i drugi su «fi sebilillah»!
//
Preporod
Januar 2020.
