U svijetu brzih promjena pronalazak vremena za sebe javlja se kao nužna potreba
Ujeku političkih previranja, tehničkih izuma i ponajviše brzine i tempa života kojima smo svakodnevno izloženi, skoro pa ne primjećujemo da smo sve više izolovani, otuđeni i u krajnjoj mjeri usamljeni.
Često sebe uhvatimo u želji da barem nekoliko dana provedemo u osami, u šumi, na planini, bez mobitela i interneta, bez bio kakvih obaveza. Na tu želju i nesumnjivu potrebu upućuje i sve veći broj ljudi koji na taj način izražavaju i problem u komunikaciji s drugima. Štaviše, mnogi ljudi su, u tim prilikama, nespremni za bilo kakvu komunikaciju. Riječ je o problemu usamljenosti koji je u današnje vrijeme itekako prisutan. U prilog tome govori nam sve veći broj porodica sa jednim ili nijednim djetetom, te sve veći broj samaca. Problem je izraženiji time što se usamljenost, kao suvremena masovna pojava, širi poput kakve zaraze. Sociolozi upozoravaju da su ti i takvi problemi suštinski emocionalne naravi te da utječu na imunitet pojedinaca čineći ih depresivnim i nesigurnim. Takvo zdravstveno-psihičko stanje postaje otežavajuće za svako društvo pošto osjećaj usamljenosti može prerasti u hronično stanje koje se ogleda posebno u “bijegu od ljudi i zatvaranju u sebe”. Razumljivo, ako umjesto izlaska u društvo radije izaberemo ostanak uz televizor ili internet, onda to samo doprinosi udaljavanju od društva. Ljudski život je daleko sadržajniji i prirodniji u interakciji s drugima. Na to nam skreću pažnju brojna istraživanja koja naučno dokazuju kako se druženjem čuvaju srce, psihičko zdravlje i život uopće. Američki nacionalni institut ističe da rizici od usamljenosti uzrokuju “visoki krvni pritisak, srčane bolesti, gojaznost, oslabljeni imuni sistem, anksioznost, depresiju, pad kognitivnih sposobnosti, Alchajmerovu bolest – pa čak i smrt.”
Da ovo nije problem samo starijih, nego i mlađih potvrdila su i online istraživanja BBC Loneliness Experiment na 55.000 ispitanika – studenata. Na anketu da li se osjećaju usamljeno pozitivno se izjasnilo njih 40 %. Čak 10% ispitanika je ukazalo kako je televizija njihovo glavno društvo. Ne zaboravimo i da gledanje televizije duže od šest sati dnevno uzrokuje zavisnost koja se ogleda i u sve većem prisustvu tehnologije u našim životima. Ona neprimjetno počinje kontrolirati naš život, uzima nam privatnost i umanjuje mogućnost da budemo sami.
To znači da nametanje takvog modela ponašanja, koje je namijenjeno za potrebe konzumerističkog društva, povećava broj usamljenih. Treba istaći da je broj usamljenih daleko veći u gradovima i kod ljudi koji rade monoton posao.
Opasnosti po zdravlje
Suvremeni način života je uzrokovao da se usamljenost kao pojava, sada u razvijenim zemljama, javila kao prijetnja zdravlju, psihičkoj i radnoj sposobnosti. Istraživanja Granseta, stranice za društveno umrežavanje ljudi starijih od 50 godina, pokazuju da su tri četvrtine ljudi u Velikoj Britaniji usamljeni i da milion njih često provede cijeli mjesec dana ne pričajući ni s kim. Prihvativši usamljenost kao “tužnu realnost modernog doba” britanska premijerka Theresa May je inicirala osnivanje novog ministarstva – ministarstva za usamljenost kako bi se pozabavilo rastućim problemom u Britaniji u kojoj, kako piše časopis Time, više od 9 miliona ljudi ili 14 % populacije se često osjeća usamljeno. Potreba za društvenim djelovanjem po tom pitanju razmatrana je i u Njemačkoj, gdje je kancelarka Angela Merkel zatražila da Berlin kao glavni grad imenuje zvaničnog komesara za usamljenost.
Međutim, ni Britanija ni Njemačka nisu jedine zemlje koje se susreću s ovim problemom koji nije vezan samo za starije osobe. Jer, prema brojnim statistikama, usamljenost se sve više se javlja i kod mladih ljudi te se može javiti i ako niste sami. Usamljeni mogu biti i oni koji su u braku i imaju brojnu porodicu, te aktivan društveni život. Vrijeme u kome živimo, naprosto, nameće model potrošačke kulture gdje se sve stavlja na tržište. Sve ima svoju cijenu. Čak i emocije. Tako, usljed potrebe za ispunjenjem zadovljstva na Ovome svijetu, i trošenja najvećeg dijela vremena na račun materijalnih dobara i k n otuđenitđi DoD kojihkjih granicai dosežedž otut komfora, urušavamo osnovne vrijednosti života i postajemo usamljeni i otuđeni. Do kojih granica doseže otuđenost, pokazuju primjeri koje svakodnevno primjećujemo. Možemo uočiti kako sjede mladi jedni pored drugih i kako zaokupljeni tipkajući ili gledajući u mobitele uopće ne komuniciraju. Ili, naprimjer, slučajevi koji nam govore o velikom broju onih koji umiru u svojim stanovima, a da to niko ne primjećuje čak i nedjeljama poslije njihove smrti. Nažalost, u društvu u kakvom živimo broj takvih slučajeva se može samo uvećavati. Koliko su opet ljudi usamljeni, ne samo na Zapadu nego i na Istoku, govori i podatak da je u Japanu uobičajeno da u kafićima rade mladi, djevojke i mladići, koji su plaćeni da razgovaraju i budu društvo onima koji to žele i koji se osjećaju usamljeno.
Potreba za druženjem
Očito, društvo bi trebalo prevenirati ovakve slučajeve i pojavu usamljenosti i to ujedinjavajući tu društvenu zajednicu određenim aktivnostima. To znači da ćemo prevazići neželjeno stanje, a to usamljenost jeste, ukoliko naša osjećanja, probleme, nade, i interese podijelimo sa drugima. Druženjem i brigom za druge, praktički, smanjujemo osjećaj usamljenosti. Uostalom, to je osnovna ljudska potreba. Kao pojedinci mi možemo biti usamljeni samo kada činimo nešto suprotno od onog nametnutog ili neželjenog. Ako većina ljudi radi nešto nedolično, ako naprimjer pije alkohol ili se drogira to je u suprotnosti sa ljudskom prirodom i našim poimanjem svijeta. Indikativne su riječi Franza Kafke: “Moji vršnjaci su u zadnje vrijeme pronašli društvo kroz opijanje – to ih čini društvenim. Ja, međutim, ne mogu da se prisilim da korsitim droge kako bih prevario usamljenost – ona je sve što imam – a kad droga i alkohol ispare, ona će biti i sve što oni imaju također.”
O samoj ljudskoj prirodi Albert Ajnštajn kazuje: “Iako sam tipični samotnjak u dnevnom životu, moja savjest o pripadnosti nevidljivoj zajednici onih koji teže istini, ljepoti i pravdi me sačuvala od toga da se osjećam izoliranim.”
Podsticaji iz samoće
Zvuči pomalo apsurdno, apsurdno ali kako nam moderno doba ostavlja sve manje mogućnosti za samoću, katkad je nužno pronaći vrijeme za sebe, vrijeme za svoje misli i svoje želje. Uvijek se krijemo iza onoga “Nemam vremena za to!” Nemamo vremena čak ni za svoju djecu i žurimo bez ikakvog cilja. Zapravo, da bismo izbjegli osjećaj usamljenosti, pa i ravnodušnosti i uzaludnosti, nužno je vratiti se sebi i svojim potrebama. Ne kaže se zabadava: pomozimo sebi pa ćemo pomoći i drugima. Stoga samoću iskoristimo ne samo za odmor, čitanje i razmišljanje, nego i za aktivnost i kreativnost. Samoća će nas tako podstaći, udaljiti od površnosti svake vrste i učiniti da unutar sebe tragamo za ljepšim i boljim sadržajima. Ona, također, uspostavlja unutrašnji mir, izgrađuje našu svijest i oblikuje nas u odnosu prema Bogu. Pri tome, vjernici još znaju da nikada nisu sami, da “nad njima bdiju čuvari” koji znaju ono što rade (sura El-Infitar, 10-12 ajet). To, nadasve, upotpunjuje našu svijest i odgovornost i čini da budemo korisni članovi zajednice, da budemo džematlije u džema’atu. “Kad mi je teško, bježim u samoću; kad mi je još teže, tražim dobre ljude,” pojašnjava Meša Selimović.
Svijet u kome živimo, odnosno sama njegova priroda je varljiva i nestalna. Pa, iako je napredak suvremene komunikacijske tehnologije imao za cilj smanjenje otuđenosti i napuštenosti, te potrebu za internetom, mobitelom ili televizijom –porastao je broj slučajeva svjesnosti o vlastitoj otuđenosti, asocijalnosti, strahu od napuštenosti i osjećaju osamljenosti. Internet, Facebook i društvene mreže nisu i ne mogu zamijeniti neposredni razgovor i smijeh.
Konačno, samoću ne možemo prihvatiti ni kao izgubljeno vrijeme, niti se ona tiče nečijeg egzistencijalnog promašaja. Shvatimo je kao Božiju milost koja nam omogućava da na miru budemo sa svojim mislima, te da porazmislimo o svojim emocijama i ponašanjima u životu. Umjesto ispraznih riječi i obilja informacija kojima smo izloženi, pa od njih ne vidimo suštinu, pronađimo vrijeme za sebe, za lijepu riječ i druženje.
PIŠE: SELMAN SELHANOVIĆ
Preporod, januar 2020.
